Ne pada iver daleko od klade
U početku je tu bilo samo nekoliko kuća, koje su
kasnije prerasle u prigradsko naselje, ali se pre dvadesetak godina grad
raširio ko dečije boginje, na sve strane, tako da je ovo sada gradsko
naselje... Jes, vala, gradsko za sve dažbine, ali ako ćemo ruku na srce daleko
je ovo od grada... Drugo bi to bilo da je Beograd, tamo bi se nalazilo u krugu
dvojke, ali ovde, e ovde je druga i drugačija priča... Ovde još ljudi pamte i
dede i pradede onih koji se sada rađaju ili žene...
Kad malo bolje razmislim, promenilo se mnogo toga,
nije da nije... Struja, voda, ulična rasveta, ako se računa one dve tri
sijalice što nisu pregorele, pa i tucanik sprečava da u cipele blato uđe... Ajd
da ne gledamo mak na konac i da ne pominjemo to što su stanovnici ulice sami
taj tucanik platili... I to što nam za autobusku kartu kao za prigrad
naplaćuju... Da, promenilo se mnogo toga, ali ima i što nije... Ako nekome nešto
ukradu tačno se zna iz koje je familije... Tako meni, dok sam radila od jutra
do sutra, onih dana kada sam odlazila po mraku i po mraku se vraćala, krenu da
iz dvorišta nestaju u početku sitnice, pa onda sve krupnije stvari... Požalim se
komšiji, starosedeocu, a on ti meni, nije niko drugi nego Taj i Taj... Nisam ga
video al’ znam... Tako je njegov otac isto, a i moj otac pamti kako mu je i
deda bio lakoprst...
Kako da napadnem čoveka da mi godinama krade orahe?
Kako da mu kažem da zbog njega nisam imala ni za panajiu ocu i majci? Nikako... Ne
ide to tako... Zato ti uzmem slobodan dan, obujem cipele na štikle da se bolje
čuje kada kraj njegove kuće prolazim, pa kao bajagi na posao... Ali, siđem
odmah na sledećoj stanici iz autobusa, pa prečicom do kuće, te ti se popnem na
terasu koja je granama kolačare zaklonjena... Čekala sam nekoliko sati, ali mi
nije bilo teško... Čitala sam, ako se ne varam Kišona i njegovo “Kod kuće je
najgore”, pijuckala kafu iz termosa...
Negde oko devet čujem da nešto šuška... Ne vidim
šta... Kuče u kućici drema, ne javlja se... Pomislih u početku jež ili nešto
slično, kad ima šta da vidim... Dete od 5 ili 6 godina podvrnulo duks pa puni
orasima... Pomislih detinja posla, neka ga... I taman da se u kuću vratim da
ostavim knjigu i termos i da se spremim za posao kad vidim njegov deda čuči u
vrzini i čeka... Dečak mu, čim napuni duks orasima donosi i izručuje u
ruksak... I tako desetak puta zaredom...
Spremim se i krenem ka autobuskoj stanici, usput
svratim do komšije da mu kažem kako mu otac dete uči krađi, kad ti on meni da
to nije istina, da njegovo detence u kući spava... Gledam ga kao da vidim avet
i reč ne progovaram... Kasnije, kada sam se vraćala s posla videla sam dva
džakčeta oraha koji se suše ispod strehe, a oni nisu imali gde da ni klozet
postave nego ga prislonili uz duvar, toliko im plac bio mali... Jeste da su
imali jedan piskavac na među, al' to im je bilo sve...
Od tad je prošlo petnaestak godina... Dečko je
izrastao u mladića... Rekoše neki da su u miliciji morali da uzmu veći registrator
za prijave koje su se u poslednjih nekoliko godina nakotile... Poželim ponekad
da pitam njegovog oca da li ima nemirne snove i da li mu je mirna savest, ali odustanem... Setim se stare
poslovice da iver ne pada daleko od klade, i to je sve....
Nada Petrović
Eh, ti sa svojim pričama! :) A što je najgore, svuda ima takvih klada, a i iverja. Pa ko li je tu samo kriv, pitam se? Ali što se brinemo uzalud? I onako nam se porodice gase, pa valjda ni ovo neće imati od koga da se nasledi. Ali, što ti reče, to je neka druga priča! <3
ОдговориИзбришиEh ja i moje priče... Jes vala... :)
ИзбришиImam i sama slične primere. Čak i u bliskom komšiluku, da ne kažem da smo se nekim rodbinskim udajama i orodili. zna im se semka i... nikada nas ne iznenade.
ОдговориИзбришиA i kako bi kad iver ne pada daleko od klade... :)
Избриши