Osmomartovska
premijera...
Delić rukopisa koji sam danas završila...
Jedna
od najkupovanijih votki je Beločka... Na
flaši veverica... Kada se pogleda sa druge strane, kroz belu tečnost, opet
veverica, ali posmatrana otpozadi, sa podignutim repom... Govorili su da čovek
nije pijan sve dok može Beločki da raspozna gde joj je dupe, a gde glava...
Pili
su je oni koji su imali male satnice i oni koji su mnogo para za votku
davali... Ponekad bi je uzeli i neki koji na alkohol nisu navikli i sutradan bi
se pravdali saplićući jezikom: „Nisam, majke mi... Samo jednu...“
A
Beločka umiljata... Oni koji su je jednom pogledali često su joj se vraćali...
I flašu okretali... I smejali se... Nakon svake sledeće čaše sve više su se
smejali...
E
pa baš tu Beločku sam i ja kupila... Evo gde perem noge njome stežući usne da
ne vrištim od bola... Posle toga, čim se osuše tabani, mažem onom kremom protiv
gljivica koju sam donela... Pokušavam da spavam sa čarapama, a ispod čarapa
krpe od pamučne karirane bluze koju sam iscepala, natopljene votkom... Preko
čarapa kesa, preko kese još jedne čarape... Oko ponoći sve to skinem i tek tad
malo zaspim...
Nada Petrović
Нема коментара:
Постави коментар