понедељак, 7. март 2016.

Nada Petrović / Ne pada iver daleko od klade




Ne pada iver daleko od klade


U početku je tu bilo samo nekoliko kuća, koje su kasnije prerasle u prigradsko naselje, ali se pre dvadesetak godina grad raširio ko dečije boginje, na sve strane, tako da je ovo sada gradsko naselje... Jes, vala, gradsko za sve dažbine, ali ako ćemo ruku na srce daleko je ovo od grada... Drugo bi to bilo da je Beograd, tamo bi se nalazilo u krugu dvojke, ali ovde, e ovde je druga i drugačija priča... Ovde još ljudi pamte i dede i pradede onih koji se sada rađaju ili žene...
Kad malo bolje razmislim, promenilo se mnogo toga, nije da nije... Struja, voda, ulična rasveta, ako se računa one dve tri sijalice što nisu pregorele, pa i tucanik sprečava da u cipele blato uđe... Ajd da ne gledamo mak na konac i da ne pominjemo to što su stanovnici ulice sami taj tucanik platili... I to što nam za autobusku kartu kao za prigrad naplaćuju... Da, promenilo se mnogo toga, ali ima i što nije... Ako nekome nešto ukradu tačno se zna iz koje je familije... Tako meni, dok sam radila od jutra do sutra, onih dana kada sam odlazila po mraku i po mraku se vraćala, krenu da iz dvorišta nestaju u početku sitnice, pa onda sve krupnije stvari... Požalim se komšiji, starosedeocu, a on ti meni, nije niko drugi nego Taj i Taj... Nisam ga video al’ znam... Tako je njegov otac isto, a i moj otac pamti kako mu je i deda bio lakoprst...
Kako da napadnem čoveka da mi godinama krade orahe? Kako da mu kažem da zbog njega nisam imala ni za panajiu ocu i majci? Nikako... Ne ide to tako... Zato ti uzmem slobodan dan, obujem cipele na štikle da se bolje čuje kada kraj njegove kuće prolazim, pa kao bajagi na posao... Ali, siđem odmah na sledećoj stanici iz autobusa, pa prečicom do kuće, te ti se popnem na terasu koja je granama kolačare zaklonjena... Čekala sam nekoliko sati, ali mi nije bilo teško... Čitala sam, ako se ne varam Kišona i njegovo “Kod kuće je najgore”, pijuckala kafu iz termosa...



Negde oko devet čujem da nešto šuška... Ne vidim šta... Kuče u kućici drema, ne javlja se... Pomislih u početku jež ili nešto slično, kad ima šta da vidim... Dete od 5 ili 6 godina podvrnulo duks pa puni orasima... Pomislih detinja posla, neka ga... I taman da se u kuću vratim da ostavim knjigu i termos i da se spremim za posao kad vidim njegov deda čuči u vrzini i čeka... Dečak mu, čim napuni duks orasima donosi i izručuje u ruksak... I tako desetak puta zaredom...
Spremim se i krenem ka autobuskoj stanici, usput svratim do komšije da mu kažem kako mu otac dete uči krađi, kad ti on meni da to nije istina, da njegovo detence u kući spava... Gledam ga kao da vidim avet i reč ne progovaram... Kasnije, kada sam se vraćala s posla videla sam dva džakčeta oraha koji se suše ispod strehe, a oni nisu imali gde da ni klozet postave nego ga prislonili uz duvar, toliko im plac bio mali... Jeste da su imali jedan piskavac na među, al' to im je bilo sve...
Od tad je prošlo petnaestak godina... Dečko je izrastao u mladića... Rekoše neki da su u miliciji morali da uzmu veći registrator za prijave koje su se u poslednjih nekoliko godina nakotile... Poželim ponekad da pitam njegovog oca da li ima nemirne snove i da li mu je mirna savest, ali odustanem... Setim se stare poslovice da iver ne pada daleko od klade, i to je sve....


                                                             Nada Petrović




4 коментара:

  1. Eh, ti sa svojim pričama! :) A što je najgore, svuda ima takvih klada, a i iverja. Pa ko li je tu samo kriv, pitam se? Ali što se brinemo uzalud? I onako nam se porodice gase, pa valjda ni ovo neće imati od koga da se nasledi. Ali, što ti reče, to je neka druga priča! <3

    ОдговориИзбриши
  2. Imam i sama slične primere. Čak i u bliskom komšiluku, da ne kažem da smo se nekim rodbinskim udajama i orodili. zna im se semka i... nikada nas ne iznenade.

    ОдговориИзбриши