Dobro
je...
Poslednji
put proveravajući da li su sve knjige, sveske, radni listići spakovani, da li
je pokon za učiteljicu dobro zamotan u šuškavi celofan, spustala je još tople
prženice u džepčić na rancu. Pogled joj je pao na plik koji je narastao na
nadlanici desne ruke. Potklobučena koža bi trebala da me boli, pomislila je.
Ranac
je teži od mog deteta. Moram da ga ponesem skoro do škole. Neka on nosi
poslednjih pedesetak metara sam. Ne treba njegovo društvo da zna. Deca su to.
Umeju da budu zla, pomislila je.
Spremiću,
spremiću... Ne znam šta da spremim za ručak. Skoro ničega u kući nema. Pa ni
zejtina. Da ga je bilo ne bih se možda opekla. Mast je prsnila. A sada, opet, treba
smisliti, ali šta? Šta kada ima samo nekoliko glavica crnog luka i krompira?-
pomislila je.
Mogla
sam da dam detetu neki dinar, da kupi kiflicu, a ne da jede hladne prženice.
Mogla sam, al u kući ni dinara. Sve je pokupio. Odneo sa sobom. Treba mu. Danas
je 8. Mart.- pomislila je.
Prošavši
kraj ogledala videla je svoje lice prekriveno puderom. Kupila ga je kradom. Da
prekrije modrice. Da se dete u školi ne postidi. Da se ona ne stidi. Da niko ne
primeti. Da je niko ništa ne pita. Dobro je, skoro ništa se ne vidi, pomislila
je.
Dok
je sklanjala ispražnjenu flašu sa stola, zakačila je plik. I sve je splaslo. I
ovo je dobro, proći će, nije strašno, pomislila je.
Vratila
se u krevet, pokrila preko glave i gledala u mrak dok se napolju sunce borilo
sa pahuljama koje su kao pčele lelujale. Baba Marta. Dobro je. Brzo će proleće,
pomislila je.
Čula
je kako neko jeca u sobi. A nigde nikoga. Kaкo se otegnuto cviljenje od zidova
odbija. I nije osećala ništa. I nije mislila ništa. Posmatrala je kako se mrak
ispod jorgana pretvara u razjapljena stozuba usta. Počela je naglas da broji na
prstima. Jedan, dobro je, dva, dobro je, tri, dobro je... Dobro je...
Nada Petrović
Ne znam šta da ti kažem. Tvoje crtice, pričeice, viđenja ljudi su toliko pune života. i to onog iza kulisa, ong što se sakriva puderom. Samo da se ne vidi, samo da se ne primeti, samo...
ОдговориИзбришиЖивот ми шапуће, ја ослушкујем...
ИзбришиI uvek dobro osluškuješ.
ОдговориИзбришиstrašno. strašno. da je priča, bila bi maestralna
ОдговориИзбришиZar nije kratka priča??? :)
ИзбришиI... Da ne zaboravim... Ako uspem da objavim ove godine roman, po tvojoj reakciji sam sigurna da bi ti se dopao..
Избриши