Internet je
čudo... Ume da nas zaustavi, ali ume i da nas pokrene, da nas oraspoloži i da
nas rastuži, da nas naljuti ali i razgali... Pre nekoliko dana naletela sam na
jednu sličicu... U prvom trenutku doživela sam šok... Pa nije valjda dotle
došlo, samu sam sebe pitala, ali ubrzo sam shvatila da sve ovo nije daleko od
istine... Poljoprivreda jeste na izdisaju, a ono što se na pijaci kupuje
dovešće nas do toga da mi ubrzo počnemo da se borimo sa goli opstanak, što zbog
skupoće što zbog otrova kojim je isprskano...
Znam da ne voliš
ni motičicu, a kamo li motiku, govorila je majka... Ali isto tako dobro znam da
ćeš i ti nekada otići i kupiti seme i zasaditi to isto seme samo da ti deca ne
jedu otrovima prskano, i to mi je rekla... Nisam verovala... Ali pre neki dan,
kada sam u poljoprivrednoj apoteci, gde sam zbog lukovica gladiola
svratila, videla kako ženica sa pregačom
preko suknje, kupuje desetak vrsta otrova i punu košaru semenije, kada sam je
pitala da l’ sve to mora, a ona mi je odgovorila da je to samo deo i da će tek
da dokupi kada bude mladice rasađivala... I gle čuda iz apoteke sam izašla sa
naramkom semenije ( slikala sam samo ono što je u kesicama spakovano, a ne
grašak, luk beli i crni, boraniju...)... I evo me gde poslednjih nekoliko dana
pokušavam da pronađem na internetu da li je moguće bašticu zasaditi, a da se
držaljica motike ne spusti u dlan... Našla sam i to čudo... Može, u saksiji...
N. Petrović
Нема коментара:
Постави коментар