недеља, 20. март 2016.

Nada Petrović / Ne postoji kijamet koji nema kraja



Ne postoji kijamet koji nema kraja


Draga blogerka zadala temu: NEZAPOSLENOST - KAKO IZAĆI IZ ZAČARANOG KRUGA, a ja mesecima pokušavam da izađem iz tog začaranog kruga i mrka kapa...
Džaba što sam bila šef gradilišta kada posla u Dolini Gladi, ovde gde me znaju, nema... Džaba što od 1997.  ni jedan jedini objekat nisam predala, a da je imao makar jednu jedinu primedbu ili dan kašnjenja, a ono što je najvažnije ni jedan mi radnik ni jednu noć nije proveo u bolnici... Išla bih i van mesta boravka, ali šta vredi kada me tamo niko ne zna da bih preko veze upala bilo gde... A oglasi koje viđam su za one koji još uvek veruju u Deda Mraza...
Razmišljala sam da otvorim firmu... Ali, džaba... Porezi, prirezi, nameti, odmah kreću od juče... A naplata je posebna priča... Dovoljno je da pomislim na kolegu koji je to pre neku godinu uradio... I ugovorio posao... I odradio... Kada je stiglo za naplatu firma koja je trebala da mu plati ode pod stečaj... Imao je presudu u rukama, ali su imali i njegovi radnici... On kao podizvođač nije uspeo da naplati od glavnog izvođača, ali je prodao i crno ispod nokta da bi namirio one koji su njega tužili... U roku od 6 meseci je zbog stresa dobio kancer, bolovao još toliko... Eno ga na groblju... Rekoše mi da mu se sin zadužio da bi mu spomenik postavio...
Razmišljala sam da krenem da heklam, ali....Jesenas sam svratila do prodavnice domaće radinosti i pitala gazdaricu koliko ona ženicama plaća pletenje vunenih čarapa kada ih prodaje po 300-400 dinara, reče maksimalno 100 dinara... Ej bre... Sto dinara za petnaestak sati rada... A onda sam se uključila u razne grupe da vidim kako se i koliko naplaćuje heklanija... I naletela da se „za ruke“ koje suknju ispletu ( samo kao primer) uzima 15-20 evra... E tu ima druga muka... Kupi se konaci, beči se nad iglama, iskrivi se kičma, a onda kupca nema, ili kupac odustane...
Razmišljala i o tome da pravim sapune, onakvih kakvih ovde nema... Nešto sam o tome naučila u Rusiji, dok sam tamo radila na građevini, nešto preko interneta, ostalo sam, verovala, da mogu ljubavlju da dopunim... Čak sam malo i šetala i zagledala cene sapuna koji se prodaju... I videla da prodaju sapune za koje kažu da je sa kozijim mlekom i maslinovim uljem za 80-100 dinara ( paz da nije to mleko i to ulje)... Ma ko će od mene da kupi kada za najprostiji sapun uložim od 170-200 dinara... Kome da objasnim da je unutra stavljeno sve ono što može da se jede ili pije ( čokolada, kakao, neven, propolis, med... )... A tek tehnolog i ostalo... Pa zar da me juri komunalna ko kriminalca, da me se deca stide???
Znam i suve kolače da pravim, čak i da ih ukrašavam da budu kao suveniri... Ali... Vraćamo se na početak... Pročitah da su pre nekoliko nedelja u glavnom nam gradu nekoj ženi uzeli 150 komada heklanih stvari i još je priveli na informativni razgovor... Pa i onaj čiča koga snimiše i ubaciše na net kako ga hapse, a ispred njega nekoliko komada bundeve, dva-tri čokanja rakije, i venac suve ljute paprike...
Mogla bih ja tako do sutra, ali čemu? Sve se na isto svodi... Pa i to što trenutno imam pet rukopisa spremnih za štampanje, što imam i odlične recenzije i preporuke, šta sa tim???  Ništa... Baš ništa... Da sam Stanija, Soraja, Kristijan i slični, dugačija bi se pesma pevala... Ovako... Krug je em začaran em zatvoren...
Imala sam ranije moto: „Idemo dalje“... Ali sada samu sebe pitam kuda dalje kada je ispred kameni zid koji ne može ni ptica da preleti, a iza provalija? Samu sebe pitam i samoj sebi odgovaram: Nemam pojma, al nešto će da se desi... Ne postoji kijamet koji nema kraja...

( PS: Pomerili godine za odlazak u penziju, pa mi ostaje da naučim novu disciplinu... Treba smisliti  kako sledećih 8 godina od vazduha da preživim)

 

                                                                                     Nada Petrović




Kapice je moja ćera sebi radila jesenas... 



                                            

2 коментара: