понедељак, 7. март 2016.

Nada Petrović / Reč dve o sapinjanju




Reč dve o sapinjanju

Postoji poučna priča o slonovima kojoj se periodično vraćam... U trenucima kada mi nedostaje samopouzdanja, kada sam spremna da odustanem na početku, na sredini, ili pri kraju puta, na nekoliko koraka od cilja... Danas me je pokrenuo Negoslavin blog (http://negoslava.blogspot.rs/2016/02/najvece-kazne-za-lose-roditeljstvo.html) pod naslovom: “Najveće kazne za loše roditeljstvo plaćaju deca- kada odrastu) da je ponovo isčitavam:



“Priča o slonovima

Jedan čovek je prolazeći pored krda slonova iznenada zastao, zbunjen činjenicom da ovu gomilu ogromnih snažnih životinja drže samo mali konopci privezani za njihove prednje noge.
Nije bilo okova, nije bilo kaveza. Očigledno je bilo da bi slonovi mogli, bilo kada, da pokidaju te konopce, ali iz nekog razloga, oni to nisu činili.
On ugleda trenera u blizini i upita ga zašto su ove životinje tu stajale ne pokušavajući da pobegnu. "Pa", trener reče, "kada su jako mladi i mnogo manji mi koristimo konopac iste veličine za vezivanje, što je u tom dobu dovoljno da ih zadrži. Kada odrastu, oni i dalje veruju da ne mogu pobeći. Veruju da taj konopac još uvek može da ih zadrži, pa nikad i ne pokušavaju da se oslobode".
Čovek je bio zapanjen. Ove životinje su mogle da se oslobode bilo kada, ali zato što su verovale da ne mogu, ostajale su tu gde jesu.”


Ovde stajem da dodatno objasnim potrebu za vraćanje baš ovoj priči... Nisu uvek roditelji  ti koji vezuju konopce koji za ceo život sapinju i ne daju da se korak pruži... Nisu uvek, ali najčešće jesu ti koji vezuju prve čvorove... Tu su i učitelji, nastavnici, familija, sredina u kojoj se odrasta, pravila koja treba poštovati, podneblje, mentalitet, temperament, dresura kojoj smo svi mi, manje ili više, još u detinjstvu izloženi...


Dok ovo ispisujem setih se kako sam pre desetak godina koračala iza prelepe, negovane, po poslednoj modi skockane i našminkane žene koja je držala za ruku sina od ne više nego četiri godine... Desetak puta je jednu istu rečenicu ponavljala, kao pokvarena ploča : Slušaj dobro sine, novac je bog... Zapamti, novac je bog... Nikada nemoj da zaboraviš da je novac bog...  
U jednom trenutku nisam mogla da izdržim, sustigla sam je i postavila joj pitanje da li zna šta radi svom detetu tom rečenicom... Odgovorila je sa visine: "Znam... Novac je bog... A šta se to tebe tiče?”
Pre nekoliko dana sam čula da je troje pubertetlija šesti ili sedmi razred, ušlo u prodavnicu i da je jedan od njih prislonio nož prodavačici pod grlo... Počela je da vrišti što je spasilo, pa su se dečaci razbežali... Odmah mi je palo na pamet da su i njima, verovatno, njihovi roditelji, tu istu rečenicu ponavljali...





A kakve to veze ima sa tim što ja iznova čitam priču o slonovima, samu sebe pitam... Kakve veze baš sada kada sam završila još jedan rukopis koji ću da odšampam i da ga ubacim u kutiju u kojoj nekoliko ranije odštampanih rukopisa stoji? I samoj sebi odgovaram,:Nikakve... Baš nikakve...

                                                                       Nada Petrović

( PS: Fotografije su pokupljene sa neta... Autor nije upisan)



8 коментара:

  1. Divan poučan tekst, koji će možda biti od sudbinske važnosti za nekog zalutalog roditelja koji želi da ispravi svoje greške na putu ljubavi.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Poznajem ljude koje bih bez razmišljanja postavila pod nadzor kao roditelje, samo da takav nadzor postoji... Deca im ničega, sem pažnje i podrške, a samim tim i ljubavi, nisu željna... Da im kojim slučajem postavite pitanje šta o sebi misle kao o roditeljima verovatno bi ste bili šokirani, kao što sam ja bila šokirana, kada sam im postavila to pitanje... Odgovor je bio da su najbolji jer boljih nema... I to me podseti na onu mudrost, da kada bi se pamet kupovala svako bi svoju kupio...

      Избриши
  2. Kakve veze baš sada kada sam završila još jedan rukopis koji ću da odšampam i da ga ubacim u kutiju u kojoj nekoliko ranije odštampanih rukopisa stoji? I samoj sebi odgovaram,:Nikakve... Baš nikakve...
    A jesi li se zapitala koliko još uvek veruješ da ne možeš da raskineš konopac? ;) Svi mi, manje ili više, imamo neki svoj konopac koji ne kidamo, a možemo ;)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Svi mi biramo prioritete... Najčešće grešimo u odabiru... Govorimo Da kada se trebalo reći Ne, i govorimo Ne onde gde se Da podrazumevalo... Ponekad nemamo snage da se izborimo sa onim što je Ovde i Sada... Ja sam odvezala čvorove, ponekad koraknem nekoliko koraka... Još samo da preskočim ogradu sa bodljikavom žicom kojom nam je književnost ograđena...

      Избриши
  3. Pročitala sam skoro jedan članak o načinu vaspitavanja dece u Srbiji, mada nisam sigurna da se to samo ovde dešava. navedeno je nekoliko primera, od toga da: ako dete ne pojede ručak, poješće meda, pa što pre treba smazati da se neko drugi klope ne dočeka, da će, ako ne piški tamo gde treba, a u pitanju je lekarski pregled, ostaviti dete tu i otići kući bez njega. ( Šta je detetu teže od saznanja da je ostavljeno? ) .... Ima još takvih primera, a to su sve čvorovi koji čvrsto vezuju. Možda se nikad ne odvežu. Možda mosle , kao i ti slonovi, da je to nemoguće.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Dresura najčešće ne dozvoljava da se misli... Strah postaje i pokrivka i prostirka...

      Избриши
  4. Izuzetan tekst.
    Ono što roditelji mogu da učine deci je zaista strašno. Lečenje sopstvenih strahova, ambicija, lične neostvarenosti, preko krhke duše deteta. Dete sve upija i prvo veruje roditelju. Najstrašnije dolazi kada roditelja više nema.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Većinu koje znam nose makar sitne ožiljke... Neki nikako ne mogu da se oporave...

      Избриши