среда, 30. март 2016.

Nada Petrović / Čekanje je prokletstvo




Čekanje je prokletstvo

Mudre misli i aforizmi uvek imaju autore, ali se tokom nekog vremena ime i prezime izgubi, a misao postane sveprisutna i pomalo svačija... Poslednja takva misao-aforizam je da novac nije sve ali kada se nema novca onda je sve novac, jutros sam pokupila ni sama ne znam gde... A što se tiče novca mene nisu vaspitavali da mi njegovo veličanstvo diriguje pokrete da me usmerava, da mi bude ona količina koja preteže na vagi... Niti je bilo niti jeste sada, ali sa godinama koje prolaze dok kroz vreme pratim dešavanja, događanja i ljude shvatam da se bez novca najčešće ne može stići onde gde se želi, da se bez novca najčešće ne može učiniti ono što se želi, pa na kraju krajeva ni dovoljno dobar biti onoliko koliko se želi... Dovoljno dobar izgovaram u najpozitivnijem smislu, a ne dobar kao ovca koju svako šiša... Ali, ako je čovek zdrav, dovoljno zdrav da može o sebi da brine, ili da bar ima nekoga ko će da mu pomogne u funkcionisanju, postoji, čini mi se veća kočnica od nedostajanja novca, nešto što nam oduzima život i ništa za uzvrat ne daje... Čekanje i očekivanje...
Čekam da završim osnovnu školu, da završim srednju, da završim sve škole za koje imam interesovanja i dovoljno samopouzdanja da radne navike pretvorim u bubanje lekcija, u tone i tone ispisanog papira sa zadacima.. Čekam da se zaposlim, da se udam, da decu rodim, da deca odrastu, da se udaju i potomstvo ostave, čekam da dođe penzija, čekam da umrem... I kad  se iz tog ugla gleda čekanje je smrt, a smrt ne može da se podmiti da od nas odustane ma koliko novca imali... A gde je tu život? Nema ga... Na kraju kao da i nismo živeli.... Ne pamtimo lekcije iz istorije... Pa i Aleksandar Veliki je ka grobnici ponešen otvorenih dlanova... Čekanje je prokletstvo, a ne blagoslov iako su nas drugačije učili... Na meni je da se ne časeći ni časa svojoj deci kažem da ne čekaju da žive, jer život je voda u dečijim dlanovima... Ili će da ispari ili da oteče... A život dok dlanom o dlan prođe... Legneš mlad, zdrav i prav jedno veče, a ujutru jedva ustaneš sa borama i bolovima...
Što se mene tiče pre nekoliko dana sam raskrstila sa svim svojim čekanjima... Nemam više dovoljno vremena da ga prosipam... Pokušavam ovaj jedan jedini život da živim na način koji meni odgovara, svesna da je to put od hiljadu milja gde možda nikad na cilj neću ni da stignem... Ali svesna sam još nečega, a to je da ću rasterećena čekanja koračati, pa dokle stignem...

                                         Nada Petrović







6 коментара: